Ona čeka da postanem orao ili vuk.
Da živim na rubu šume
I da me se boje.
Ona sjedi na stolici
I ne dopušta da joj se priđe.
Čeka da joj otpjevam
slatku pjesmu.
Međutim, glas mi je promukao
I moram pričekati.
Jer inače slova kaskaju za smislom.
. . .
Muškarci popravljaju kuće.
Miris sintetičkih boja koje se suše na suncu.
Krivulje drvenih godova prekrivene plavom bojom.
Crvena,
potamnjela tijela od sunca,
iskrivljena od upornog rada,
i ponavljajućih pokreta.
Vozim se mimo njih.
Kotači bicikla zvrndaju nepravilnim ritmom.
U prstima osjećam nelagodu.
Izbacih zgusnuto vrijeme
pred noge popravljača-muškaraca.
Oni ga zaobilaze pažljivo.
Ne vide me.
U daljini samo čuju nerazgovijetni štropot
kojeg će maknuti iz okvira slike, njihove slike,
i to u jednom potezu
kista za farbanje.
. . .
Kava.
Svjetlo skakuće po prozirnoj čaši vode.
Dim cigarete vijuga zrakom.
Čekam da konobar donese bijele porculanske šalice
u kojima se mirišljavo crni.
Trenutak, koji protječe taman brzo koliko treba.
I nakon toga smo umorni.
Radosni.
. . .
Neki ljudi žive planski ali ne planiraju.
Neki planiraju ali nikad se ne zaljube u svoje planove.
Ono što me frustrira jest čekanje na
autobusnoj stanici daleko u Dalmatinskoj zagori.
Gdje nema puno kuća, gdje je sve bijelo i od betona.
Gdje nisam nikad bio.
Stan nam je neuredan i derutan.
Kao i uvijek
sjedim na klupi u rano ljeto,
mirišem stabla i maštam o dalekim svjetovima.
. . .
Čekaju da se slomiš. Da se rastepeš u tisuću komadića koje će
oni premetati i slagati kako žele, ili će ih baciti.
Najvjerojatnije to.
Oni strpljivo čekaju.
Ti si svjestan entropije i implozije.
Ako sve miruje, dolazi raspad iznutra.
Oni znaju da ćeš se jednom raspasti.
Pomalo ih i baš briga za to.
To te muči i uništava tvoju posljednju upornu točku.
Mislit ćeš o otporu.
Mislit ćeš o tome kako vjeruješ da ćeš se oduprijeti.
Njima.
U tim mislima osjećat ćeš se malo rasterećenije.
Vidjet ćeš opet boje i kapljice na prozorskom staklu.
Sve do sljedećeg razgovora.
Kad će te njihove riječi rezati na komade.
Kad ćeš se konačno preslagati.
I bit ćeš posložen.
I zvat ćete “Oni”.
I čekat ćeš da se Netko slomi.
. . .
Stvarna ljubav
Volim biti sa svojim sinovima.
Volim slušati kako su znatiželjni.
Volim njihove uspjehe.
Volim otići negdje iz grada i stati na benzinskoj pumpi, kupiti kikiriki.
Volim svirati gitaru. U zadnje vrijeme bariton gitaru.
Volim stvarati glazbu za nekoga.
Volim putovati radi toga da negdje sviram pred nepoznatima.
Volim jutro. Volim biti bistra uma rano ujutro.
Volim razmišljati o beskrajnosti svemira, o prirodi svijesti, o matematičkim modelima.
Volim razum i logiku. Oni pružaju sigurnost.
Volim biti na suncu i na kiši.
Volim biti prenesen u neki imaginarni svijet romana ili filma.
Volim plivati jer mislim kako mi to pomaže i imam osjećaj da sam ustrajan.
. . .
Prijatelju
Vjeruješ da postoji neko savršenstvo,
nešto izvan naših umova,
nešto što smo dužni poštivati,
možda i voljeti.
Nadam se da je dovoljno jaka
zemlja na kojoj stojiš
i oko koje se okreću
nebeske sfere.
Mislimo da nismo sami,
već da nas netko čeka s
pripremljenim stolom
na kojem svjetlucaju fina jela.
Međutim,
okrugla glad
izlazi svakodnevno, i zalazi,
poput sunca kojem se diviš.
…
Iznutra ja sam već vani.
Na suncu.
Hodam po mirišljavom zraku,
po stazi na kojoj je otpalo lišće.
Odgurujem nogom listove.
Konačno vidim jesenje boje,
o kojima svi pričaju.
Zanimaju me potezi do tog “vani”.
Do te slobode, o kojoj svi pričaju.
Do mjesta gdje neću čuti nevidljivi žamor
iza svojih leđa.
Kao i kod šaha,
sve je vidljivo,
a kombinacije su mutne i spore,
uglavnom, nedovoljno promišljene.
Jer svaka kombinacija puna je slabih točaka.
A ona kombinacija, o kojoj svi pričaju,
Ona prava,
ona me zastrašuje.
…
On dolazi na vrijeme
Ja uvijek kasnim.
On točno prepisuje slova.
Meni se muti između redova.
On dovodi u red sve imenice i glagole.
Ja se gubim između veznika.
On ne treba nikakvu pomoć.
Ja sam osamljen u ječavoj sobi.
On svira u poznatom bendu.
I ja sviram ponekad.
On priča.
Ja slušam.
…
Kad gledam, ovako, tvoje slike
s putovanja,
s velikih koncerata,
nasmijanu, pogleda usmjerenog u leću
pametnog telefona,
i vas dvoje u New Yorku,
u Italiji na koncertu Nicka Cavea,
šetnja kroz galerijske dvorane
pune modernih slika i instalacija,
vas dvoje, na vrhu vala,
na zaslonu mog računala,
osjećam se tada tako jako
dvodimenzionalno
kao dečko tref,
kao fotografija na zidu s tapetama,
kao koloplet zvijezda
u očima noćnog promatrača.
Ja.
U udaljenoj galaksiji.
Negdje u ladici tvog radnog stola.
…
jazzisti koji bi htjeli slavu rokera
rokeri koji bi htjeli biti glavni glumci
pjevači koji bi htjeli biti pjesnici
pjesnici koji bi htjeli biti bogati
glumci koji bi htjeli biti pjevači
zabavljači koji bi htjeli biti ozbiljni
violončelisti koji bi htjeli zabavu
nosači koji bi htjeli biti gitaristi
pisci koji bi htjeli biti pijani
psiholozi koji proučavaju matematiku
informatičari koji čitaju teozofiju
metalci koji plaču
tamburaši koji sviraju bez pauze
i svi ljubavnici koji su bez posla …
…