Ona čeka da postanem orao ili vuk.
Da živim na rubu šume
I da me se boje.

Ona sjedi na stolici
I ne dopušta da joj se priđe.
Čeka da joj otpjevam
slatku pjesmu.

Međutim, glas mi je promukao
I moram pričekati.
Jer inače slova kaskaju za smislom.

. . .

Muškarci popravljaju kuće.
Miris sintetičkih boja koje se suše na suncu.
Krivulje drvenih godova prekrivene plavom bojom.

Crvena,
potamnjela tijela od sunca,
iskrivljena od upornog rada,
i ponavljajućih pokreta.

Vozim se mimo njih.
Kotači bicikla zvrndaju nepravilnim ritmom.
U prstima osjećam nelagodu.

Izbacih zgusnuto vrijeme
pred noge popravljača-muškaraca.
Oni ga zaobilaze pažljivo.

Ne vide me.
U daljini samo čuju nerazgovijetni štropot
kojeg će maknuti iz okvira slike, njihove slike,
i to u jednom potezu
kista za farbanje.

. . .

Kava.
Svjetlo skakuće po prozirnoj čaši vode.
Dim cigarete vijuga zrakom.
Čekam da konobar donese bijele porculanske šalice
u kojima se mirišljavo crni.
Trenutak, koji protječe taman brzo koliko treba.
I nakon toga smo umorni.
Radosni.

. . .

Neki ljudi žive planski ali ne planiraju.
Neki planiraju ali nikad se ne zaljube u svoje planove.

Ono što me frustrira jest čekanje na
autobusnoj stanici daleko u Dalmatinskoj zagori.
Gdje nema puno kuća, gdje je sve bijelo i od betona.
Gdje nisam nikad bio.

Stan nam je neuredan i derutan.
Kao i uvijek
sjedim na klupi u rano ljeto,
mirišem stabla i maštam o dalekim svjetovima.

. . .

Čekaju da se slomiš. Da se rastepeš u tisuću komadića koje će
oni premetati i slagati kako žele, ili će ih baciti.
Najvjerojatnije to.
Oni strpljivo čekaju.

Ti si svjestan entropije i implozije.
Ako sve miruje, dolazi raspad iznutra.

Oni znaju da ćeš se jednom raspasti.
Pomalo ih i baš briga za to.
To te muči i uništava tvoju posljednju upornu točku.

Mislit ćeš o otporu.
Mislit ćeš o tome kako vjeruješ da ćeš se oduprijeti.
Njima.
U tim mislima osjećat ćeš se malo rasterećenije.
Vidjet ćeš opet boje i kapljice na prozorskom staklu.

Sve do sljedećeg razgovora.
Kad će te njihove riječi rezati na komade.
Kad ćeš se konačno preslagati.

I bit ćeš posložen.
I zvat ćete “Oni”.
I čekat ćeš da se Netko slomi.

. . .

Stvarna ljubav

Volim biti sa svojim sinovima.
Volim slušati kako su znatiželjni.
Volim njihove uspjehe.

Volim otići negdje iz grada i stati na benzinskoj pumpi, kupiti kikiriki.
Volim svirati gitaru. U zadnje vrijeme bariton gitaru.
Volim stvarati glazbu za nekoga.
Volim putovati radi toga da negdje sviram pred nepoznatima.
Volim jutro. Volim biti bistra uma rano ujutro.
Volim razmišljati o beskrajnosti svemira, o prirodi svijesti, o matematičkim modelima.
Volim razum i logiku. Oni pružaju sigurnost.
Volim biti na suncu i na kiši.
Volim biti prenesen u neki imaginarni svijet romana ili filma.
Volim plivati jer mislim kako mi to pomaže i imam osjećaj da sam ustrajan.

. . .

Prijatelju

Vjeruješ da postoji neko savršenstvo,
nešto izvan naših umova,
nešto što smo dužni poštivati,
možda i voljeti.

Nadam se da je dovoljno jaka
zemlja na kojoj stojiš
i oko koje se okreću
nebeske sfere.

Mislimo da nismo sami,
već da nas netko čeka s
pripremljenim stolom
na kojem svjetlucaju fina jela.

Međutim,
okrugla glad
izlazi svakodnevno, i zalazi,
poput sunca kojem se diviš.

Iznutra ja sam već vani.
Na suncu.
Hodam po mirišljavom zraku,
po stazi na kojoj je otpalo lišće.
Odgurujem nogom listove.
Konačno vidim jesenje boje,
o kojima svi pričaju.

Zanimaju me potezi do tog “vani”.
Do te slobode, o kojoj svi pričaju.
Do mjesta gdje neću čuti nevidljivi žamor
iza svojih leđa.

Kao i kod šaha,
sve je vidljivo,
a kombinacije su mutne i spore,
uglavnom, nedovoljno promišljene.
Jer svaka kombinacija puna je slabih točaka.
A ona kombinacija, o kojoj svi pričaju,
Ona prava,
ona me zastrašuje.

I jučer opet, u pjesmi koju znam napamet,
i svirao sam je puno puta,
i koja je jednostavna,
krivo sam svirao.

Pored mene svirao je on.
Zvijezda. Poznati redatelj i glazbenik.
Različiti uspjesi u jednoj osobi.
Svaka rečenica mu je replika ili monolog.
Uglavnom, gluma.

Misli da je nezamjenjiv.
Misli da je jedini.
Nikad ne pruža ruku.

Zapravo, baš me briga što misli.
Važno mi je što ja mislim.
Ali zapravo, ni to mi nije važno.

Važno mi je da mi se ona sada nekako javi.
Da se nametne situacija da budem blizu nje.
Da mi govori.
Da mi pruži ruku.

Taj osjećaj da nisam dovoljno kompetentan.
Isto tako i neosnovani osjećaj da sve kužim.

Želja da budem realan. Da vidim najbliže stvari kako jesu.

On dolazi na vrijeme
Ja uvijek kasnim.

On točno prepisuje slova.
Meni se muti između redova.

On dovodi u red sve imenice i glagole.
Ja se gubim između veznika.

On ne treba nikakvu pomoć.
Ja sam osamljen u ječavoj sobi.

On svira u poznatom bendu.
I ja sviram ponekad.

On priča.
Ja slušam.

Kad gledam, ovako, tvoje slike
s putovanja,
s velikih koncerata,
nasmijanu, pogleda usmjerenog u leću
pametnog telefona,

i vas dvoje u New Yorku,
u Italiji na koncertu Nicka Cavea,
šetnja kroz galerijske dvorane
pune modernih slika i instalacija,
vas dvoje, na vrhu vala,
na zaslonu mog računala,

osjećam se tada tako jako
dvodimenzionalno
kao dečko tref,

kao fotografija na zidu s tapetama,
kao koloplet zvijezda
u očima noćnog promatrača.

Ja.
U udaljenoj galaksiji.
Negdje u ladici tvog radnog stola.

jazzisti koji bi htjeli slavu rokera
rokeri koji bi htjeli biti glavni glumci
pjevači koji bi htjeli biti pjesnici
pjesnici koji bi htjeli biti bogati
glumci koji bi htjeli biti pjevači
zabavljači koji bi htjeli biti ozbiljni
violončelisti koji bi htjeli zabavu
nosači koji bi htjeli biti gitaristi
pisci koji bi htjeli biti pijani
psiholozi koji proučavaju matematiku
informatičari koji čitaju teozofiju
metalci koji plaču
tamburaši koji sviraju bez pauze
i svi ljubavnici koji su bez posla …

Želio bih živjeti kod tebe.
Potrudio bih se.
Ujutro bih napravio doručak
od laganih namirnica.

Kad bi izašla na ulicu,
otvarao bih i zatvarao prozore.
strpljivo lomeći prostor između.

Navečer, sjedio bih blizu tebe
i slušao kako polako izgovaraš riječi.
Molio bih te da neke tu i tamo ponoviš.
Gledali bi se sapleteni u nekakva značenja.

I s vremena na vrijeme,
negdje u noći,
ušla bi u moju sobu.
Bez riječi.

Iza stakla prozora
vidjeli bismo
bljedunjavi mjesec iza
letećih oblaka.

Tišina koju volimo.

I would like to live with you.
I would do it.
In the morning I would have made breakfast
of light snacks.

If you went out to the street,
I would open and close the windows.
patiently looking for space between.

In the evening, I would sit near you
and I would listen to how you pronounce words.
I would ask you to repeat them here and there again.
We would look at each other trapped in some meaning.

And from time to time,
somewhere in the night,
you would come to my room.
Speechless.

Behind the window glass
we would see
a pale moon behind
flying clouds.

The silence we love.